utorak, 27.01.2009.
Mali osvrt na veliki period bez novih postova...
|
Nisam dugo našao vremena ni volje pisati nešto po blogu. A ni inspiracije.
Uglavnom, u ovom periodu bilo svega i svačega, svašta se događalo, svugdje sam bio, svašta radio. Evo samo nekih primjera: Bio sam na Snježnoj Kraljici na Sljemenu, i na muškom i na ženskom slalomu. Bilo je odlično, super organiziran prijevoz do gore, a najbolje od svega je što sam oba dana uspio doći do graha, čaja i ostalih pizdraija koje su se nudile gore a bile su besplatne. Navali narode. Bio sam u šopingu u Ljubljani, u sred ove "krize", i financijske i sa susjedima slovencima. Ja to ne kužim! Kaj briju ti slovenski političari, ma ko ih jebe! Ja znam da prosječni slovenac nema ništa protiv Hrvatske u EU i NATO-u. I kao što će oni i dalje dolazit kod nas na more i trošit svoje novce kod nas (da da, hoće, dolazit će. ne zato jer oni ne brije na tu foru da bojkotiraju potrošnju u hrvatskoj, nego zato što u hrvatskoj na moru imaju svoje kuće, vikendice. oni su kod nas na moru kao kod kuće i ja nemam ništa protiv toga, dokle god su oni normalni i pristojni), tako ne vidim razlog da i ja ne odem u Ljubljanu u BTC koji ima 5000 dućana i gdje se može naći jeftinije robe nego kod nas i za 100-150 ojra izaći sa pristojnom količinom obleke. Bio sam i u Varaždinu na izletu, Irena, Josip, Mia i ja. Malo u šoping. Malo u šetnju. Pojeli pizzu. Otišli doma. Gledam sad svjetsko u rukometu na RTL-u. Moram komentirati činjenicu da je RTL očajan što se tiče prijenosa ovakvog sportskog događaja (od nacionalne važnosti!). Milion reklama, statistike na kraju tekme presječene "samo jednom kratkom reklamom", debilni, nepismeni, ignorantni i nesposobni voditelji i komentatori (da nema gostiju iz rukometnih krugova bilo bi nepodnošljivo!), po 3 tekme dnevno na programu RTL-a (a u drugom krugu recimo igralo se po 6 utakmica dnevno). Ukratko bi to opisao sa "iskomercijalizirano". Bitne su reklame jer je gledanost udarna, a rukomet ko jebe! Katastrofa! Tehnički gledano, organizacija prijenosa je korektna. Ali inače, nadam se da RTLovi NOVE i slične ŽLJ televizije nikad više neće prenositi ovakve velike sportske manifestacije koje se budu održavale u hrvatskoj. I tako, evo završit ću ovo i idem gledat tekmu HRVATSKA-FRANCUSKA! |
petak, 23.05.2008.
Party kod Pirca
|
Evo sad je 23.56 i Pirc i ja tulumarimo. Slušamo pjesme od Ivana Žaka i DJ Krmka. Meni je najbolja od Ivana Žaka Parfem a Damiru je najbolja od DJ Krmka Armani.
Prije tog smo naručili picu iz neke picerije. Ja Kapričozu a Pirc Damir Slavonsku jer kao ima slavonske krvi. Pirc, ne pica. Usput sam ja donio kubanku i Teksas Holdem poker i konjak od Senkinog tate kojeg sam dobio u njihovom vjenčanju. I onda smo pili taj konjak sa ledom i pušili kubanku popola. Damir je pobijedio. Onda smo gledali Jurski Park 2 i svaki put kad se na ekranu pojavi gmaz, mi pijemo la la la la. A sigurno se pitate zakaj mi to radimo? Zato kaj smo fraj večeras. Moja mala je kod Bunčića a njegova mala je sa frendicom anva. Onda smo počeli slušati pjesme sa YouTube-a: Bobo - Co to maš, Pantaghana, Dominik, i još svašta. Evo kaj smo slušali: Onda smo sjeli za YouTube još malo i tražili stvari na koje smo se ubijali kad smo bili klici: Dune Hard Core Vibes i Million Miles from home, I cant stop raving, RMB Spring, Snap Rame, Boomfunk MCs Freestyler, Members of Mayday Sonic Empire, Scooter How Much is the Fish, Marusha, Corona, b-zet, skee-lo, faithless insomnia, mory kante yeke yeke and many many more. |
četvrtak, 04.10.2007.
Ime ruže by Zločesta Djeca
|
Napokon!!!
Nakon nekoliko godina potrage napokon sam pronašao dulju verziju sinkronizacije filma Ime Ruže by Zločesta Djeca. Još to nemam na svom kompu ali evo YouTube klipovi. Film je razbijen na 5 djelova po cca 10 minuta. Uživajte: 1. DIO 2. DIO 3. DIO 4. DIO 5. DIO |
srijeda, 20.06.2007.
Hrvatska - Rusija (0:0) - 6.6.2007.
|
Hrvatska! Hrvatska!
Izvještaj sa utakmice: Prepun, PREPUN stadion, sve crveno-bijelo. Utakmica, tak tak, bljak. Ali 0:0 je za nas također povoljno, bolje nego da smo spušili. Kraj izvještaja Fotke:      Ugođaj na tribinama...  Indijanac...  Kiki pokušava zažvalit Silvija...  Pirc se od uzbuđenja jako usafto...  Žuta, plava, crvena, bijela...  Srećo, brzo pojedi kokice, Pirc bi se igrao sa škatuljom...  Pirc se igra sa škatuljom...  A da...tekma... |
nedjelja, 10.06.2007.
Momačka - paintball - 2.6.2007.
|
Povodom žendbe mog kuma Olivera, organizirali smo momačku onako kako bi to moj kum htio a to je sport.
Otišli smo u Šervudsku šumu na paintball a kasnije kod njega doma na roštilj i ostalo. To je nama većini bio prvi paintball u životu i meni osobno je bilo mrak. Fakat dobar osjećaj je trčati po šumi sa puškom, skrivati se, paziti da ne budeš otkriven i pogođen, otkriti i pogoditi nekoga. Predobro, adrenalin te puca, šuljaš se po grmlju, i onda spaziš nekoga iza drveta i počinje ludnica. Rokaš po njemu a on po tebi, zaklon ti je drvo koje je jedva deblje od tebe ako imaš sreće, a možda si se baš našao iza neke grančice pa da vidiš panike! Oko tebe zuje kuglice, boriš se za goli život... Fenomenalan osjećaj. Prvo smo igrali klasični shootout, dvije ekipe jedni protiv drugih do potpunog istrebljenja. To mi se jako svidjelo. Onda smo probali osvajanje brda. Prvo smo kum i ja branili brdo a 8 njih ga je pokušalo osvojiti. Katastrofa! Zauzmeš položaj, jednu stranu brda i pokriješ prilaze. Tišina... Ništa... I onda spaziš jednog i počneš po njemu rokati, ali čim si ti počeo po njemu pucati, tebe skuže još bar trojica i onda si pod rafalnom paljbom. A kad to krene, kad oni odozdol krenu u juriš, gotov si. Osvojili su brdo nakon par minuta. Onda smo zaključili da bi nama u obrani brda trebao još jedan pa smo drugu rundu igrali 7 na 3. Ista stvar, satrali su nas ko bebe, nema šanse da se obraniš. U ovoj igri nisi mrtav zauvjek, ako si pogođen ideš "van" u jednu zonu u kojoj se obrišeš i vraćaš se u igru. Samo, dok se ja brišem, ostavljam svoje suborce oslabljene, pa još jedan od njih bude pogođen, pa se i on trči brisati, i onda ovi naprave juriš i to je to. Koma! Naporno do jaja! U jednoj takvoj akciji, ja sam se obrisao i htio se vratiti na svoj položaj. Pretrčao sam pored kuma preko cijelog platoa koji branimo (vrh brda) i stao iza drveta. Odjednom osjetim rafal u leđa, počeo sam vikati "Aaa! Aaa! Dobro, dostaaaa!" jer me jebeno zapeklo. Dignem ruke i okrenem se prema neprijatelju. I onda skužim da me je u leđa upucao vlastiti suborac...moj kum! Šmrc! On se kleo da me nije skužio, da je mislio da sam ja neprijatelj i kaže da je vidio da sam ja pušku okrenuo prema njemu, da me gađao frontalno. Ali 5 masnih i bolnih modrica na mojoj lijevoj ruci i leđima dokazuju suprotno. Onda sam treću rundu ja otišao među napadače da vidim kako je to kad osvajaš brdo. I isto nije lako. Iako si brojčano nadmoćniji, moraš se popeti uz brdo, svladati oko 50 metara uspona a istovemeno paziti da te ne upucaju. U toj zadnjoj akciji ja sam sa Aleksom otišao na desno krilo. Imali smo taktiku, jedan pretrči u stranu i prema gore neki komad i baci se u zaklon, a drugi ga za to vrijeme pokriva, gleda odakle će se pucati sa brda. Ide Aleks...trči, jedva diše, kliže mu se, baci se u zaklon. Ja gledam gore i čekam da Aleks privuče na sebe paljbu pa da ja rokam po brdu. Ništa. Dobro, idem ja sad. Evo sad ću. Čekaj još malo. Ne mogu disat kolko mi je vruće. Ajde idem....Jedva sam pretrčao tih desetak metara, umro sam, bacio se pod drvo i hvatao zrak. Nitko nije pucao po meni. Sad je opet Aleks na redu...Evo sad će...Još malo skuplja snagu..."Kreni!" vičem ja...."Evo evo, sad ću" kroz zube stenje Aleks. I krene opet on...ja gledam u brdo...ništa...On se baci iza drveta i vidim da je mrtav umoran. A još uvijek smo dolje u podnožju. Ništa, pre mirno je, izgleda da ovu stranu brda nitko ne štiti. Gore se čuju urlici i pucnjava. Sad ili nikad! Skupim zadnje atome snage i krenem malo direktnije prema gore. Baš me briga, nek poginem. Aleks me štiti. Taman dođem skroz do zadnjeg drveta prije platoa. Nitko me nije vidio! Provirim prema gore, da vidim šta se događa... I onda čujem "Gotovoooo!" Dečki su opet osvojili brdo, bez nas, Aleks i ja nismo ni jednu kuglu ispucali! Al smo se otelili do gore. Taktički smo odradili to za 5.  Uglavnom, paintball je jebeno dobra stvar, odlična zabava, kao kad smo se kao klinci igrali rata ali ovo je sa pravim pljucama, možeš nekoga upucat i neko može tebe. Predobro. Ali naporno fizički, nisam mislio da je to toliko zahtjevno. Fakat treba imat kondicije. Poslije paintballa smo se vratili do Olivera na roštilj i oijanku do ranih jutarnjih sati. Klasika. Sve u svemu takva vrsta momačke mi odgovara, prvo malo zajebancija pa onda klopa i cuga. Evo par fotki:  Pintball teren smješten je u šumi. Tu je jezerce malo...  ... i drvena kućica u kojoj se može roštiljati  spremamo se za fight. moj brat...  Alex  Mladoženja Oliver (skroz desno)  Cijela ekipa spremna za pucačinu...  ulaz u šumu u kojoj se igra  poslje paintballa, spremanje, okrijepa, komentiranje i prepričavanje doživljaja  Posljedica pucanja iz blizine, s leđa, huljski...Moja lijeva ruka.  doma kod Olivera, taman smo došli na roštilj. Moj tata...  Bacili smo se na klopu...  ...a cijeli događaj pratili su i neki sportski novinari sa tevea  Gledali smo i tekmu... I onda dalje pili, i ostala zajebancija... |
Dinamo - Hajduk (3:0) - 19.5.2007.
|
Duuugo nisam ništa pisao a imam nekoliko događaja za obraditi pa krenimo redom.
Bili smo na zadnjoj tekmi HNL-a, Dinamo je deklasirao Ajduka iako je već ranije osvojio prvenstvo. Tekma je bila super, atmosfera još bolja a cijela utakmica je imala neki neslužbeni cilj da se sruše kojekakvi rekordi, što Dinama što pojedinih igrača. Tako smo svi urlali kad god je Dudu dao gol jer je svakim golom oborio neki rekord na Europskoj razini i približio se sljedećem. Bilo je mrak, sve u plavom, pune tribine, super vrijeme...tekma za pamćenje. Evo par fotki:  Kao i obično, prije tekme prvo cugamo na Ravnicama...Pirc i ja (s lijeva)  ...Kikinjo i Silvijinjinjinjo  Dosta cuganja, moramo na stadion  Idemo prema istočnoj tribini  Ulazimo totalno nabrijani....  BBB Čista Mlaka-Trstenik-Hruščica  Krcata sjeverna tribina...  I istočna...  Ali ne i južna...  Vođa BBB-a na istočnoj tribini...gle ga kolki je...pa ti nemoj pjevat...  Njegov pomoćnik u Gucci đozama  Bakljada na sjeveru  I na istoku je opako...spremam se baciti pirotehniku  Bacio sam hrpu novinskih papirića...čovječe, znaš kak to gori...da me murija vidi, jebote...  Totalno maskirani, izazivamo nerede  Dinamo slavi...  Vatromet za kraj |
ponedjeljak, 14.05.2007.
Deva pripadnica vjerske sekte
|
Kad smo bili Irena i ja u ZOO, snimili smo ovaj poganski vjerski obred.
Deve, ta visoko inteligentna i duhovno osvještena bića, imaju zanimljiv ritual pročišćavanja nečistih misli i oslobođenja duha od prljavih pobuda kroz kažnjavanje svog fizičkog obličja. E sad, pošto deve nemaju ruke, šaku i prste da bi mogle primiti bič u ruke, one to čine na drugačiji način. Slijedi opis rituala, a dolje niže i uznemirujući video zapis (oni koje uznemiruju scene nasilja neka ne gledaju video). Običaj je jako sličan ljudskom, gdje vjernici bičuju sami sebe po leđima, te kroz krv i suze otpištaju svoje grijehe i pomiruju se sa Bogom. Ritual: 1. Visoki devski svećenik i njegov pomoćnik dovode devu koja se odlučila na pročišćenje do oltara, odnosno do svetog balvana 2. visoki svećenih izmoli molitvu i stane ispred oltara 3. deva-grešnik stane sa desne strane oltara, a pomoćnik s lijeve strane 4. nakon zajedničkog mantranja, deva-grešnik kreće sa ritualom kažnjavanja svog grešnog tijela 5. lagano raširi noge i čeka da krene sa mokrenjem, a zatim svojim repom snažno krene bičevati svoje grešno tijelo, pritom raspršujući repom svoju vlastitu mokraću po sebi i svima ostalima 6. to traje dugo, dok je god deva-grešnik u transu Video zapis (16+): Link na video "Deva-ritual" |
Dugo...
|
... me nije bilo, dugo nisam ništa novo napisao, em zato što nemam vremena, em zato što nemam nikakvih događaja za obraditi...
Zapravo, trebao bih staviti fotke sa našeg nedavnog posjeta zagrebačkom ZOO-u ali nikako da to napravim. Također bih trebao popraviti slike koje su nestale, ali .... ne da mi se... Uskoro... |
petak, 20.04.2007.
Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu
|
U Zagrebu je održano svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu Divizije II skupine A.
Hrvatska repka odigrala je pet utakmica po sistemu svako-sa-svakim i ubilježila svih 5 pobjeda. Utakmice su varirale kvalitetom i učinkom naših oklopnika, od jedva-smo-prošli sa 2:0 protiv Srbije, pa do dam-gol-jednom-rukom-dok-kližem-unatraške-na-jednoj-klizaljki-bez-gledanja-a-drugom-rukom-češem-jaja utakmice protiv Turske koja je završila rezultatom 25:2 !!! Sudionici prvenstva bili su: Hrvatska Bugarska Srbija Turska Belgija Španjolska Ja sam gledao dvije utakmice, Hrvatska-Španjolska (8:2) i posljednju, Hrvatska-Bugarska (10:2). Ova posljednja je bila više revijalnog karaktera jer su naši dečki već prije nje osigurali prvo mjesto, zlatne medalje, osvajanje turnira i prolazak u viši rang, Diviziju I. Evo nekoliko fotki sa tekme (više na http://www.putfile.com/mvlaovic):  Pozdrav protivnicima prije početka  Bodrenje i nabrijavanje ekipe prije samog početnog zvižduka  Naši stalno napadaju...  Na klupi je mirno, bez tenzija...  Leteće izmjene...  Naši već vode dosta ali i dalje napadaju...  Bliži se kraj tekme...  Gotovo je, dečki slave...  Poraženi protivnik pozdravlja pobjednike...  Završna ceremonija, proglašavanje najboljih igrača, dodijela medalja...  Kapetan momčadi podiže pobjednički pokal... Bravo dečki... |
četvrtak, 22.03.2007.
Moji WEB albumi
|
Draga nacijo...
Većinu slika koje sam objavio na blogu (bar u zadnje vrijeme) možete pogledati na mom online WEB foto albumu na adresi: http://www.putfile.com/mvlaovic To je to... |
srijeda, 21.03.2007.
27. ROĐENDAN PARTY – SAN MARTIN (PARAVAN ZA MNOGE ILEGALNE AKTIVNOSTI)
|
Najgora ekipa iz okolice okupila se u jednom ilegalnom noćnom klubu kako bi se tamo bavili raznim ilegalnim aktivnostima.
Prisutni su bili redom: 1.ilegalni glazbeni producent i lovac na potencijalne estradne zvijezde Mr. Falcon (ravno iz Metropole) 2.glazbena zvijezda u usponu Pretty Boy (ilegalan jer javno izvodi tuđe hitove bez dozvole autora, a i živi u ilegalno sagrađenoj kući u ilegalnom kvartu Goat Hip) 3.svodnik (naravno ilegalan), metroseksualac i B-Boy, Pirc Da P.I.M.P., također iz Metropole (iz kvarta Pornogaj) 4.underground reper i B-Boy (ilegalan jer krade tuđe pokrete) Kiky iz Trsta 5.ilegalni i ozloglašeni modni kritičar Le Color iz Pariza (nosi kopije i falsifikate poznatih modnih marki) 6.ilegalni DJ Marco (pušta i mixa tuđe stvari, krade samplove), iz Milana Svi redom prekršili su pravila uvjetnog puštanja na slobodu noćnim izlaskom tako da su još i zbog toga svi ilegalni. Da PIMP je doveo i dvije djevojke, go-go plesačice, ilegalno ih prebacivši iz Ukrajine.  Plesačica i pjevačica Irina Kirilova uživala je u društvu Da PIMPA, mameći poglede prisutnih. Da PIMP se počeo obilno zaljevati alkoholom, točnije apsintom, koji je naravno ilegalan.  Anita Kuznjecova odmah je počela uvijati svoje tijelo u ritmu disco muzike, a najviše joj se svidio Kiky koji je dobio i lap dance (koji je u većini EU zemalja ilegalan)  Kiky, impresioniran prikazanim, odmah se bacio na posao i počeo pregovarati i dogovarati, nagovarati Anitu na neke ilegalne stvari  Da PIMP se brzo ubio od alkohola i počeo pričat gluposti na što je Irina odlučila malo zaplesati.  Go-go plesačica Irina pokazala je svoju specijalnost – pole dance, iliti ples sa štangom (koji je u većini EU zemalja ilegalan)  Kiky i DJ Marco očarani plesačicama, počeli su se praviti važni i pokazivati curama ključeve od auta, ručne satove, lančiće i aparatiće za zube (aparatići na donjem zubalu su ilegalni)  Da PIMP je vidio da se DJ Marco opasno mota oko Irine pa mu se došao grčit, a ovaj ga je zakuco  Da PIMP je pokunjeno ustuknuo, no brzo se vratio u svoj film i uočio potencijalnu curu za business, otišao do nje i pokušao je navabiti da radi za njega (a to je itekako ilegalno)  Sve je to nekako tajnovito promatrao modni kritičar Le Color, odmjeravajući obuću i odjeću, kolutajući očima i ispijajući svoj koktelčić  Za to vrijeme Mr. Falconu se predstavio Pretty Boy, rekao mu je da on jako dobro pjeva i da li bi htio da ostvare nekakvu suradnju  Mr. Falcon je rekao da mora čuti kako Pretty Boy pjeva prije nego se odluči na bilo kakvu suradnju. DJ Marko je iskopao jednu staru sevdalinku. Zabranjenu. Ilegalnu. Muzika je krenula…  …na što je Pretty Boy dohvatio mikrofon i otpjevao pjesmu tako dobro da je Mr. Falcon ostao bez riječi. Pretty Boy je prilikom pjevanja koristio neke zabranjene modulacije i ilegalno transponirao neke dionice pjesme.  Mr. Falcon je odmah nazvao svog kolegu da mu kaže da je našao novu zvijezdu. Poslao je i par SMS-ova sa skrivenog broja, a zna se da je to ilegalno.  Le Coloru se pridružila tajanstvena dama. Nitko nije primjetio kad je došla. Možda je cijelo vrijeme i bila ovdje. Možda ima neke moći da bude nevidljiva. Ako je tako, to je isto ilegalno. Ne možeš ti imat legalno takve moći…  …i ispostavilo se da je tako! Le Color se ljubi s njom, a ona se uopće ne vidi, samo jedna njena ruka. Hm…sve je to oko njih dvoje nekako sumnjivo…  Dečki su se odlučili malo proveselit.  Prvo su zaplesali kolo sa hlačama uguranima u čarape. Kolo se tako ne smije plesati, to je zabranjeno.  DJ Marco zavrtio je opaku mjuzu. Izvukao je neke potpuno zabranjene ploče i remixeve. Ekipa je poludila…  Da PIMP je pokazao da je i vrlo dobar B-Boy…  … a ni Kiky mu nije ostao dužan  Mr. Falcon je ušmrkao neke ilegalne supstance…  DJ Marco vrti ilegalne ploče, ekipa je luda, lete grudnjaci, flaše… Atmosfera je došla do točke usijanja. Da PIMP i Le Color pružaju fizičku zaštitu DJ-u.  Ali čekaj!!! Le Color odjednom vadi značku! On je undercover cop, ona nevidljiva treba i cijela njegova pojava kao modni kritičar…to je sve krinka! Uhapsio je DJ Marca! Zaustavio je sve te ilegalne aktivnosti… Tak nam i treba kad se bavimo ilegalnim stvarima! |
četvrtak, 08.02.2007.
Palindromi
|
Ovo je mrak!
Ovo sam dobio na mail, ne znam tko je autor ali ću objavit sa rešpektom prema autoru. Ima nekoliko urnebesnih, svakako pročitajte do kraja! ___ Mislili ste da je "Ana voli Milovana" jedini PALINDROM (s obje se strane isto čita)? Ana nabra par banana. Udovica baci vodu. Idu ljudi. Evo love. U Rimu umiru. Mače jede ječam. Navi uru Ivan. Anja sebe sanja. Ana voda Radovana. Avda tera jareta dva. Perica reze raci rep. Imaju Arapi i para u jami. Uguraj u jarugu. Sir ima miris. E sine, ženi se! Idu ljeta, pate ljudi. I jogurt ujutru goji. A mene tu ni minute nema. Ružan Edo ode na žur. Gola Maja jede jaja malog. Car ukida Adi kurac. U Bejrutu Arapi kipara u tur jebu. Evo sada sove. Nema Kata kamen. Imamo ono o mami. Ujak ima radar, a mi Kaju. On krpu uvali lavu u prkno. Oruđa doda Đuro. (Orudja doda Djuro.)  |
I-Razor ponovo u akciji
|
Zadnji put sam pisao o I-Razoru, kako je nakon 20 godina dobio dopuštenje da ima računalo i vezu na Internet.
Svi su mislili da ga je 20 godina smirilo. Ali izgleda da je to kao i sa liječenim alkoholičarom...ne možeš mu mahat bocom Štoka ispred nosa i brijat da ga to ni malo ne vuče! Ipak je on BIO alkoholičar. Tako i I-Razor...čim je osjetio miris virtualnog svijeta...popustio je. Detaljnije pročitajte na portalu Dnevnik.hr: Hakeri pokušali srušiti Internet |
ponedjeljak, 29.01.2007.
Pozdrav Hackeru!!!
|
Moram rastumačiti i objasniti zašto I-Razor nije do sada imao komp ni internet. Pa nije da on nema pojma o računalima ili tako nešto nego se u pozadini krije jedna sasvim druga priča.
Naime, I-Razor je hacker koji je 1986. godine provalio u računalni sustav Zgrade Sa Pet Kutova, najmoćnije zgrade najmoćnije sile svijeta, u najmoćniji računalni sustav. To je napravio koristeći Nintendo sa proširenjem da može uštekati TV antenu. Nije imao namjeru napraviti nikakvu štetu, niti ukrasti nikakve podatke, jednosavno mu je bilo dosadno. Pošto zapravo nije bio sasvim svjestan kud je upao, nije se baš previše osigurao, nije zameo tragove i kroz nekoliko mjeseci CiCIJA mu je ušla u trag. Malo selo Čista Mlaka više nikad nije bilo isto. Ubrzo su Ameri pored obližnje šljunčare osnovali vojnu bazu (šatro Hrv. vojska, da da), a kroz par tjedana uhvatili I-Razora na spavanju, zaplijenili mu Nintendo i podnijeli kaznenu prijavu protiv njega. Pošto nije napravio štetu, nije bilo velikih posljedica po njega, osim što mu je sud zabranio da posjeduje bilo kakvo računalo u idućih 20 godina, uz mogućnost uvjetne za 15 godina, što obuhvaća samo kalkulatore i igraće konzole. I tako, prolaze godine, I-Razor je morao jednostavne kalkulacije računati na prste. Nakon 15-tak godina (dakle oko 2001.) I-Razoru je uvjetno odobreno korištenje igraćih konzola, te on kupuje PlayStation. 20 godina bez računala! To ga je ipak promijenilo, kazna ga je prisilila na druge stvari. Završio je kao medicinski tehničar, radi u Hitnoj Službi. Uvijek bi mu srce zatitralo kad bi vidio sve one monitore, CT-e, EKG-e i EEG-e. Ali...nije im smio ni prići, kazna je kazna. Priča se da je na prelasku iz 1999. i 2000., na Novu Godinu dok je bio dežuran, kad je cijeli svijet strepio od Millenium Bug-a, računalni sustav svih bolnica u Hrvatskoj na trenutak pokazivao godinu 0000, ali samo na sekundu, a onda su se svi datumi odjednom postavili na 1.1.2000. Nikom nije jasno kako se to dogodilo, spašene su sve bolnice i tisuće pacijenata. Ipak, jedna je medicinska sestra izjavila da je u računalnoj sobi u Vinogradskoj vidjela I-Razora, ali joj nitko nije vjerovao da bi on, kojeg su znali kao izvrsnog medicinskog tehničara, imao što raditi tamo... Pa on nije znao podesiti ni sat na videu...glupost... I napokon dolazi 1.1.2007. kad je I-Razor zakonski stekao pravo da ima pristup inernetu. Koji mjesec ranije kupuje računalo, a u siječnju 2007. dobiva broadband pristup internetu. 20 godina teške kazne izdržao je stoički, i dočekao dan kad će opet sjesti za tipkovnicu i otisnuti se u i-svijet. Ipak, 20 godina je puno. Internet više nije što je nekad bio. Računala više nisu što su nekad bila. Sigurnost računalnih sustava nije što je nekad bila. I-Razor nije što je nekad bio.... I-Razor, dobrodošao nazad u virtualni svijet.... |
srijeda, 17.01.2007.
PARTY U SAN MARTINU, DUGO SELO (13.1.2007.)
|
Napokon smo se uspjeli skupiti svih 8, jedna od rijetkih prigoda...
Otišli smo u Dugo Selo u San Martin na cugu.  San Martin Sudionici:  Ivančica i Ichba (i pola Nataše...he he)  Nita i Kikinjo  Nata i Ljube  Irenija i Myself Bilo je zabavno, smijeh, glupiranje, laprdanje gluposti, dobra muzika – dance iz 90-tih. Party u slikama:  Pila se tekila...  ČM Click – Marchegianni (South Central), Kikinjo (Lower West Side) i Ichba (Upper East Side)  Braća – Ljube i Kikinjo  Rapperi do jaja... Sa strane se vidi i Kikijeva butra... Yo!  Svaki rapper koji drži do sebe ima žebelezo u čvaljama – 50 Cent pojedi se od muke!  Bojana i Ivana  Kikinjo kao ide u teretanu?! Yeah right! Slika govori tisuću riječi... |
Nova Godina u Bratislavi (29.12.2006. – 1.1.2007.) - 2. DIO
|
Proslava Nove Godine održavala se u velikom pubu u centru grada, Slovak Pub. Smjestili smo se u jednoj od prostorija puba, u sobi Stur. Odmah po dolasku, svatko je dobio malu buteljicu (jeftinog kiselog) šampanjca. Sjeli smo za stol, bili smo među prvima koji su došli pa je još bilo slobodnih mjesta. Istražujući brojne prostorije otkrili smo da će se proslava održavati jako konfuzno: na jednom mjestu se može pojesti, šank je u nekoj drugoj prostoriji, plesni podij sa "hrvatskim" DJ-om je u trećoj, u četvrtoj gori nekakav kamin i jako je vruće....
Kako je večer odmicala, skupilo se oko 1000 ljudi i natiskalo u sve te prostorije, muzika se čula samo ako ste bili u onoj gdje je DJ, inače štanga. Bližio se trenutak kada Stara Godina prelazi u Novu. Mi smo u međuvremenu naručili večeru, a zatim, pred samu ponoć, otišli u "DJ" sobu kako bi bar malo uhvatili slavljeničko ozračje uz ritmove hitova iz 80-tih (bez veze, bljak muzika...). Odjednom je nastala konfuzija, kaos...grupice ljudi su u različita vremena počeli odbrojavati, DJ nije zaustavio muziku i napravio nekakvo zajedničko odbrojavanje, tako da je na kraju bilo puno malih "dočekića" i odbrojavanja...Jedni viču "5...4...3..." a drugi se već grle, ljube i zaljevaju šampanjcem...jadno. Mi smo se svi pogledali u čudu, nekako si uspjeli čestitat u svom tom metežu i vratili se do našeg stola.... Onda smo počeli igrati kojekakve "drinking" igre, bilo je tu "Štumfleca" i "Pijanih Sobova", sve kako bismo se bar malo razveselili. Meni i Oliveru baš i nije bilo do pića jer smo (da se ne zaboravi) imali želučanih problema. Oko 2 sata smo se pokupili prema busu i nazad u hotel... Ujutro smo se probudili oko 10, planirani polazak nazad u Hrvatsku je bio oko 11. Do 11 je većina ljudi odjavila sobe, ali smo naravno morali čekati neke idiote koji su još SPAVALI dok smo mi vraćali ključeve od sobe.  Među njima i ekipa iz našeg busa, Šaljivdžija Smješnić, Debeljko Čudnić, Faca Slavonac i Krakati Ružnić.Kad su se princeze napokon pojavile, krenuli smo na put. Usput smo stali na benzinskoj da si ljudi kupe još šta treba i da potroše krune ako ih imaju, jer je bio 1.1. i osim pokoje benzinske crpke, ništa drugo nije radilo. Pored malo hrane i pića, kupio sam si opake đoze  i Ribici Žirafu Žaklinu.  Put prema doma mi je jako brzo prošao, a pogotovo onih 10 minuta kroz (čitavu) Sloveniju, od Mađarske do Hrvatske.  Tako je završila naša novogodišnja avantura u Slovačkoj.Zaključak: za ukupno 1500 kn bili smo u Slovačkoj (efektivno) dva dana, vidjeli malo Slavenskog svijeta, pomalo se zabavili (bilo bi sigurno bolje da Kum i ja nismo bljuvali na Staru godinu) i bolje mi je to nego da sam dao 500 kuna za nekakav doček doma. Bratislava je lijepi mali gradić, ima se šta vidjeti, a najupečatljiviji je sraz zapadnog kapitalističko-konzumentskog svijeta, kojeg predstavljaju veliki shopping centri kojih se ne bi posramile ni najveće zapadnoeuropske metropole, te ostavštine iz komunističkog doba, velike široke avenije prema predgrađima grada, sa tramvajskim tračnicama kroz sredinu, zasutim krupnim kamenjem, po kojima se kotrljaju stari tramvaji iz 70-tih godina prošlog stoljeća i prevoze sumorne radnike do njihovih stanova u jednoj od sivih, betonskih, ružnih zgrada tipične socijalističke arhitekture. Smještaj je bio katastrofa (u našem slučaju) ali smo to i očekivali od "hotela" sa 2 i pol zvjezdice. Kolko para tolko muzike... p.s. s desne strane ima pokoja slika iz Bratislave... p.p.s. pusa Ribici... |
četvrtak, 04.01.2007.
Nova Godina u Bratislavi (29.12.2006. – 1.1.2007.) - 1. DIO
|
Evo ukratko izvještaja sa novogodišnjeg putovanja u Bratislavu, Slovačka. Na put smo se pripremali punih mjesec dana, a putnici smo bili 3 para ptica:
1. par vrapčića Kikinjo i Anita 2. par golupčića Oliver i Senka 3. par labudova Sesvetskoselska Irenija i ja osobno Ovom gore paru golupčića, točnije golubu ću ja biti kum na njihovoj svadbi u 6 mjesecu. I tako dođe petak, 29.12.2006. i 23 sata kada smo se ukrcali na autobus na autobusnom kolodvoru. Tamo je bila tona ekipe iz Zagreba i ostalih gradova koji su se odlučili dočekati Novu u nekoj od srednjoeuropskih destinacija. Zanimljivo mi je bilo primijetiti kako je Zagreb taj dan izgledao: na susret mladih (Taize) stiglo je oko 40000 mladih iz cijele Europe u Zagreb, a (po mojoj procjeni) bar 10000 Hrvata je te večeri otputovalo u njihove zemlje na doček. Koja migracija ljudi! Na sve strane koferi, ruksaci, torbe, pederuše, peruanske kape i šalovi....skužiš putnika na kilometar.... Vozimo se busom cijelu noć kroz Hrvatsku, preko Slovenije i Mađarske i u Slovačku ulazimo u ranim jutarnjim satima, oko 6 ujutro. Nismo ništa spavali u busu jer je pored nas bila ekipica od 4 navijača kluba sa svetim imenom, koji su do Slovenije ubili 5 litara vina, zatim na svakoj benzinskoj dokupljivali po još par litara, u početku su suvislo pjevali, a onda kad je već bila duboka noć, i ljudi bili umorni, onda se ekipa derala, baljezgala gluposti, "nema spavanja....ajmo dinamo....", pa si međusobno dobacivali iritantne doskočice, a od svih se najviše isticao Šaljivdžija Smješnić koji je Debeljku Čudniću jedno sto puta rekao "glup si....spavaj....spavaj....glup si....spavaj....." i tako u nedogled.  Par puta mi se skoro omaklo da im se dignem al me ribica svaki put spriječila....  U Bratislavu smo stigli oko 7 (30.12.2006.) i odmah krenuli u razgledavanje centra. Nakon nekog vremena jato ptica se izdvojilo i otišlo na kavu u obližnji shopping centar. Jedva smo čekali da dođemo u hotel, da se stuširamo i odmorimo, pripremimo za party dobrodošlice. Teškom mukom stižemo u hotel sa 2* jer za njega niko nikad nije čuo i nalazi se u industrijskoj zoni na kraju grada, Bogu iza nogu.  Hotel je fenomenalan...smrdi po kuhanju, na vratima fale kvake, u sobama tona prašine i smeća...ali mi smo još dobro i prošli, naš je apartmančić još dobro i izgledao. Ribica je obrisala svu prašinu u našoj sobi. Kiki, Anita, Irena i ja smo bili u jednom apartmanu, a Oli i Senka sami u svom. Nakon što smo se odmorili, istuširali, odspavali...oko 21 je bio polazak prema klubu Propaganda u kojem se održavao Welcome Party za nas iz Zagreba.Welcome party je održan u klubu Propaganda, koji je cijeli uređen u komunističkom stilu: svi nose one proleterske zelene kape, petokrake na sve strane, a na zidovima slike od Che Guevare.... Tamo smo sreli dečke iz benda NI 5 NI 6. Nije ih bilo ni pet, ni šest, nego četri. Falio im je Baja i još jedan svirač. Kasnije smo otišli u Mc Donalds preko puta i natrpali se zdrave i fine klope. Vratili smo se u Propagandu, ali smo ubrzo, oko ponoći, krenuli nazad u hotel. Cijelu tu noć sam povraćao, tak da sam zamrzio i Beherovku i McDonalds i sve...iako nisu oni krivi, nego crijevna viroza koju je u zadnjih par tjedana imala valjda čitava Hrvatska. Irena i ja smo odustali od izleta planiranog za idući dan (31.12.2006.) dok su ostali otišli. Nas dvoje smo se fino izležavali do 12 pa otišli u ogroman shopping centar Tesco, gdje smo jeli, popili kavu/čaj, obavili kupovinu namirnica, itd. Ja sam se grozno osjećao jer me ta viroza fizički iscrpila, nije mi se dalo ni disati a kamoli hodati  ...ali preživio sam. Bilo je upitno hoću li uopće ići navečer na doček. Kad smo se vratili iz kupovine (oko 17) samo sam se srušio u krevet i zaspao do 20. Probudili su me jer se trebalo početi spremati za doček. Ja sam se osjećao bolje pa sam odlučio ipak ići. Da stvar bude gora, i kumu je isto pozlilo na izletu tako da je i on dvojio hoće li moći ići na doček. Ipak smo se svi na kraju lijepo spremili, namirišali i krenuli proslaviti dolazak Nove Godine....--- nastavak slijedi --- |
srijeda, 15.11.2006.
Putovanje u Englesku (15.11.2006.)
|
15.11.2006. - treci dan
Hello. Evo, da opisem svoj treci dan ovdje. Zapravo, nadodat cu prvo sa tim sto sam jos radio sinoc nakon sto sam napisao blog. Trebao sam ici u teretanu, ali sam prvo otisao dolje u podrum gdje je nekakav pub, da usitnim novcanicu od 10 funti jer mi je trebalo sitnisa za automat za pise. I onda skuzim da je dolje guba i mirno i da se moze zapalit koja. Odmah mi se obratio postariji ljubazni konobar, bar keeper. Brisuci case iza sanka dobacio mi je Hello, what can I get you?. Malo sam pogledao oko sebe da vidim kakva je atmosfera, istovremeno razmisljajuci sto cu, hocu li ostati ovdje ili cu samo razmijeniti novac. Taj pub je zapravo u najnizem dijelu cijelog imanja, i tu su sigurno bili konji, jer po zidovima vise hranilice, potkove, i slicno, a i separei su zapravo odjeljci u kojima su bili konji. Naravno, to je sad sve renovirano ali su ti detalji ostavljeni radi dekoracije. Uglavnom, jako lijepa birtija, mirna i ugodna. I tako, odlucim ja ipak popiti pivo. Konobar je skuzio da sam stranac, pitao sam ga kakva piva ima, i nakon sto mi je izrecitirao popis, ja sam mu rekao neka mi nesto preporuci. Natocio mi je casu svijetlog piva, nesto malo vise od pola litre, mjera koju oni zovu pint, i naplatio 3 funte. Znaci, oko 35 kn!  Na telki je bila kvalifikacijska nogometna utakmica izmedju Wallesa i Lieshtensteina pa sam uz pivo i povremeno komentiranje sa konobarom odgledao prvo poluvrijeme. Nakon toga sam otisao u teretanu, odradio pola sata, onako, malo rekreacije, bicikl, trcanje, bench, fly... Vratio se u sobu, odradio sve sto trebam u kupaoni  i u krevet.U jutro me probudio telefon nesto prije 8 (ionako sam trebao ustati u 8), ali se nisam bas snasao pa nisam saznao tko je i sta hoce. Otisao sam na dorucak, i ovaj puta pricekao english breakfast i nisam pozalio! Jaje na oko, kobasica, zapeceni grah, gljive i dva komada vratine...mljac!  Fakat sam se najeo!Krenuo sam na jos jedno predavanje, ali sam prije na recepciji pitao da li znaju ista o tajanstvenom telefonskom pozivu koji me probudio. Onda mi je zena na recepciji rekla da me je ona zvala, jer je neka druga zena zvala taksi da ju odveze do Highfield Parka (tako gdje i ja idem na tecaj), pa me htjela pitati da li mozda hocu ici i ja, posto taksi tamo ide (pa da ne moram pjesice). Uglavnom, vrlo ljubazno od nje da se upce sjetila da i ja inace tamo idem svako jutro... Htjela mi je uciniti uslugu. Ljudi su ovdje jako ljubazni i srdacni, sve ti zele objasniti kao malom djetetu, ispricavaju se i za najsitniju greskicu, uglavnom, jako pristojni ljudi. Opet tecaj, pauza, tecaj, rucak, tecaj, pauza, tecaj.... I tako do 17 sati. Danas sam u pauzi za rucak pozvao decke da odigramo biljar koji je tamo u trening centru. Mislio sam da je to snooker, jer sam vidio hrpu kuglica istih boja, ali su mi objasnili da je to obican biljar kao i nas, ali nema pune i prazne (raznobojne) kuglice sa brojevima, nego pune zute i pune crvene kuglice bez brojeva, i naravno, crnu osmicu. Pravila su ista, podjelili se u parove, Norvezanin Bjorn i ja, protiv dva Engleza i krenuli. Guba je bilo, odigrali smo dvije partije (svaka kosta 1 funtu), obje smo pobjedili mi stranci, naravno, ja sam uvalio crnu za kraj u obje partije... Jedino sto je stol nekakav mali, kugle su male (tj. kuglice), bijela je malo veca od ping-pong loptice. Ali posluzio je svrsi.... Nakon tecaja, htio sam se pozuriti do hotela jer je utakmica izmedju Hrvatske i Izraela trebala poceti u 17 sati po lokalnom vremenu. Srecom, Bjorn je bio narucio taxi da ga otfura do njegov hotela, koji je puno dalje od mog, ali se ide istom cestom, pa su me dobacili usput. Cool... Izbjegao sam jos jedno pjesacenje po mraku, po vrlo prometnoj cesti, gdje auti idu KRIVOM stranom. Covjek bi mislio da nije bed, samo je sve suprotno, ali nije bas tako...totalno te to zbuni! Tolko se forsas da zapamtis da je to sve suprotno, da na kraju okrenes sve 2 puta kolko se trudis, pa si opet na krivoj strani....  Anyway...stigao sam u hotel i otisao gledati tekmu dolje u birc. Tamo sam sjeo sa domarom hotela, koji je malo pauzirao i odmarao pa se isto zatekao tamo, te smo malo cavrljali, usput gledajuci tekmu. Nahvalio je Hrvatsku repku. Tak i treba! Kasnije sam otisao u teretanu opet, odradio svoje, vratio se u sobu, istusirao se, skuhao caj i smjestio se pred telku, cekajuci da mi se ribica javi pa da odem do internet sobe pa da malo chatam s njom... I tako prodje jos jedan dan... Pusa lutkici... |
utorak, 14.11.2006.
Putovanje u Englesku (14.11.2006.)
|
14.11.2006. - drugi dan
Jutros sam se nekoliko puta budio prije 8 jer sam podsvjesno bio zabrinut hoce li me mobitel probuditi na vrijeme jer je nekako cudan taj alarm na njemu, a onaj hotelski sat-budilica bas i ne zeli alarmirati iako sam probao nekoliko puta. Na kraju se mobitel ipak oglasio u dogovoreno vrijeme, a ja ustao prilicno odmoran, spreman za svoje prvo jutro u Engleskoj. Sinoc sam bio malo i u teretani koja je otvorena non-stop i free of charge pa sam se tamo malo ispucao i na kraju lijepo zaspao.  Uglavnom, ustao sam i otisao na dorucak. U restoranu sam vidio nesto kao svedski stol za dorucak (kao sto je to uobicajeno u hotelima u nasem djelu Europe, bar u onima u kojima sam ja bio) ali nije bila bas nesto bogata ponuda. Na jednom tanjuru bilo je narezano par velikih snita (prilicno ukusne) salame, teta mi je donijela tri snjite kruha i ja sam se bacio na dorucak. Onda skuzim da drugi ljudi dolaze, sjednu, NE ODLAZE po tu salamu, nego cekaju. I sad meni postaje sumnjivo... I tad skuzim da dorucak nije svedski stol nego gotovo jelo: jaje na oko, kobasica, salata, ma sve  A ja se vec najeo te salame i ne mogu vise Onda mi dodje ponovo konobarica i skuzi da sam se vec najeo, pa me onako sramezljivo pita jel ja uopce hocu dorucak, ili sam gotov. A ja onako coolerski, kao "No, thank you. I'm gonna skip this breakfast..."  No dobro, naucio lekciju. Mislim, najeo sam se ja, nije da nisam, ali jebiga, ispao sam blesav... Ali dobro, njima to nije izgledalo nista cudno, jer ima sa strane i cornflakes za uzeti pa oni vjerovatno zabriju u takvoj situaciji da ja znam sta radim kad ne zelim jesti taj njihov dorucak... Sta ako ja bas hocu salamu?! Jel tako? I tako, pojedem ja, popijem kavu i vratim se u sobu. Da sad malo opisem hotel. Hotel je zapravo jedna velika kuca na dva kata, ali se nalazi na brdovitom terenu, kao na brezuljcima, tako da kad ja od recepcije, koja je u prizemlju, idem do svoje sobe, idem kroz nekoliko velikih hodnika, par puta se spustim dolje stepenicama, par puta skrenem za 90 stupnjeva, i na kraju udjem u svoju sobu, otvorim balkonska vrata, i opet iskoracim van na dvoriste, opet sam u prizemlju, ali par brezuljaka nize od razine recepcije. Guba mjesto. U blizini mi je teretana, a par hodnika dalje i internet soba, te mala knjiznica u kojoj mogu uzet knjigu, sjesti za stolic i citati. Negdje duboko u podrumskim katakombama je i nekakav bar te jos jedan restoran, ali tamo jos nisam bio. Oko hotela je suma, i livade sa tako lijepom zelenom travom, ma milina. Ovdje su zapravo bili konji pa su te livade bili pasnjaci na kojima su konji pasli ili su se jahali. Oko 9 sam krenuo pjesice prema HP obrazovnom centru koji je oko 300-njak metara udaljen od mog hotela. Pusiona je to sto moram hodati po jako prometnoj cesti (nesto kao jadranska magistrala), a nema nikakvih nogostupa, dakle doslovno hodam po cesti, i jos mi auti dolaze s krive strane, a ne mogu prijeci cestu jer nigdje nema zebre, a auti pice konstantno. Tak da hodam po travi sa strane i svako toliko se zaustavim ili okrenem da vidim kakav je promet, i tak... Uglavnom, dosta sjebano... Tecaj mi je poceo danas u 9.30 (ostale dane ce pocinjati u 9), i nakon upoznavanja, krenuli smo sa gradivom. Necu to previse opisivati, to sve ide bez problema. Uglavnom, imamo dvije pauze za kavu (koja je opet BESPLATNA) i imamo sat vremena za rucak, koji je takodjer besplatan (tj. ukljucen je u cijenu tecaja). Rucak je bio OK, nekakve tortilje punjene govedinom, krumpir, zapeceni grah, puding, ma ima svega i svacega... Nakon tecaja sam se morao vratiti u hotel po toj glupoj cesti. Imao sam srece danas, zamolio sam jednog Engleza koji je dosao s autom da me odbaci do hotela. Autom je to fakat minuta voznje, ali ipak je sigurnije. Decko me otfuro bez ikakvih ustrucavanja. Nadam se da ce me i sutra netko otfurati....  I evo me sad u hotelu. Malo sam chatao sa svojom Ribicom, sad pisem blog, pa cu malo u teretanu kasnije i tak. Prodje i ovaj dan... Na telki nema nista, imam samo neke kanale sa vjestima, dnevnicima, talk-show emisijama itd., dosadno... To je to za danas, sutra opet dizanje, dorucak (ovaj puta cu pricekati pravi dorucak ), tecaj...P.S. pusa ribici mojoj, najljepsoj.... |
ponedjeljak, 13.11.2006.
Putovanje u Englesku (13.11.2006.)
|
13.11.2006. - prvi dan
Pozdrav iz Engleske. Nalazim se u Engleskoj, u malom seoskom mjestascu Heckfieldu, oko sat vremena voznje jugozapadno od Londona. Dosao sam ovdje na skolovanje vezano uz posao (HP management software). Uglavnom, idemo redom... Na Pleso su me odvezli moji i suznih me ociju dopratili do odlaznog terminala. Ja sam jos malo pricekao da mi dodje moja ribica (koja se zurila sa faksa iz Petrinje) pa da se ispozdravljam sa starcima. Mama je naravno suznih ociju i zabrinutog pogleda udijelila blagoslov, a tata je samo rekao, onako muski "Pazi se sine tamo, nemoj s nekim ulazit u neke rasprave...". Starci su otisli i ostali smo sami Ribica i ja. Sjeli smo jos malo u cekaonicu, malo popricali i onda sam morao poci. Zagrlili se, izljubili se i nakon par minuta, mene je progutalo prostranstvo aerodromskih hodnika i cekaonica (bar sam tako mislio prije dolaska na Heathrow, ali o tome kasnije...). Avioncic, onako srednje velicine, 2 puta po 3 sjedala, standardni Croatia Airlines avion, nekih 200-tinjak putnika. Nije bio skroz pun, sjedio sam sam (u svom odjeljku sa tri sjedala). Naravno, OPET sam dobio sjedalo na krilu! To je pusiona iz dva razloga: prvo, ne vidis pola horizonta od jeb**og krila, i drugo, vidis kako se krilo trese kad postane drmavo i cini ti se da ce motor svaki cas otpasti s njega. Ali sve sam ja to vec dozivio i vidio pa nije bed. Ovo mi je vec treci put da sjedim na krilu. Najgore mi je bilo na malom propelercu na letu za Prag (i tamo i nazad sam dobio sjedalo na krilu!), buci i trese se, krilo kao da ce se polomiti, a na vecim visinama gdje je hladno vidis kako se za krilo hvata led. Uglavnom, za nekog tko prvi put leti, bilo bi to prilicno neugodno iskustvo, taj pogled na to krilo (prvi put mi je u toj situaciji pala na pamet ona epizoda iz Zone Sumraka kad je frajer gledao kako onaj patuljak vani na krilu trga komade krila, baca svasta u motor itd.) Polijetanje je fenomenalan osjecaj: prvo avion polako ide prema uzletnoj stazi, malo se trese, kao auto sa losim amortizerima. Kad dodje na mjesto, izravna se, potpuno se zaustavi i onda pocinje ludnica! Odjednom osjetis ubrzanje, ma kakav brzi auto, ovo je bolje jer znas da si u avionu koji je puno veci i tezi od auta, a zaljepis se za sjedalo i u roku 10 sekundi se valjda vozis 300 na sat! Svijet pored tebe kroz prozor se potpuno ubrza, sve se trese, osjecas brzinu i ubrzanje...i onda odjednom lagano se nagnes prema nazad...i mir! Totalni mir, buka je manja, vise se nista ne trese, avion se odlijepio od asfalta. MRAK!  Penjes se gore, gledas Zagreb kako se smanjuje pod tobom.Jos neko vrijeme se vide auti, prozori, a onda samo vece zgrade i njive, polja, rijeke... I onda dodje oblak. E to je sad vec nesto drugo. Kad se leti kroz oblak, onda avion pocinje opet jako bucati, propadati, tresti se, naginjati se...imas osjecaj kao da pilot nema kontrolu...ali naravno ima. To traje par minuta dok se avion ne popne iznad oblaka kako bi dostigao svoju visinu leta, koja je na otprilike 11 km. A kad se dodje gore...milina. Bez obzira kakvo je vrijeme dolje na zemlji, iznad oblaka je uvijek, naravno, suncano i zapravo je to jedan lijepi osjecaj. Letis iznad oblaka, kao da letis iznad slaga, sunce se onako cisto vidi, super... Inace, let avionom je jako ugodan i miran, nista ne osjecas osim mozda malo buke, tu i tamo avion malo "zadrhti" ali to je to. Nakon nekog vremena osoblje pocne dijeliti rucak i pice. Na meniju je bila piletina (Ribice...opet piletina!), tj. dva komadica bijelog mesa, malo zelene salate, malo nekakvog graha, jedno malo pecivo (premalo!) te jos jedna posudica sa nekakvim komadicima sira, narezane masline i komadici paprike (to bi bila kao salata), te jedan kolac, kao pita od jabuke. Ribice, nije bilo KUKURUSCICA! Za pice sam odabrao casu obicne vode i limenku Pana. Zaboravio sam reci da smo na ulasku u avion mogli uzeti Metro novine. I tako, let traje negdje oko 2 i pol sata. Uskoro sve ispocetka ali obrnutim redosljedom. Prvo poniranje, pa kroz oblak (opet kao da si na Rodeu) i otvara se pogled na Engleski krajolik. Zatim malo cekanja i kruzenja oko Heathrowa da se oslobodi pista za slijetanje i napokon prizemljenje. Slijetanje je meni obrnuti osjecaj od polijetanja: imas osjecaj da ce se avion raspasti, sve se trese, avion se ljulja lijevo-desno, kao da se pilot bori da ga zadrzi ravno, a ide strahovitom brzinom prema zemlji...pusiona osjecaj.  I onda kad napokon kotaci dotaknu tlo, pilot ODMAH raspali po kocnici, kao da se necemo uspjeti zaustaviti...srecom to je sve normalno i ne traje dugo. Kad se malo brzina smiri i kad shvatis da smo sletjeli, onda vratis srce na mjesto... Sve je OK, u Engleskoj sam. Ali cekaj... JEBOTE KOLIKI JE TO AERODROM!!!! Covjece, kruzimo avionom, trazimo "parkiraliste", a oko nas sve avioni, milijardu aviona, Tih rampi za iskrcavanje putnika iz aviona ima valjda 500! To mi izgleda kao zvijezda, a na kraju svakog kraka je opet mala zvijezda, a na kraju svakog njenog kraka su rampe za iskrcaj. OGROMNO! Pleso je u odnosu na Heathrow kao mala cesta sa nekom kolibom sa strane. Uglavnom, iskrcamo se, prodjemo carinu i policiju, nisu me policajci puno gnjavili, pitali su me kud idem, koliko cu ostati i da li imam cigareta i koliko. Dugo sam cekao kofer da mi dodje na onu traku a za to vrijeme su me policajci vec snimili i cim sam krenuo prema van, policajka odmah "Hello, come with me please..." Ali eto, na srecu, samo me je to pitala i pokazao sam joj laptop i pljuge i to je to... Ocekivao sam da cu se izgubiti u zgradi ali samo pratis strelice i ljude iz tvog aviona i dodjes tamo gdje trebas. Na izlazu iz svog tog meteza me docekao vozac. Jos sam u Zagrebu dogovorio sa jednom TAXI kompanijom da me netko doceka i odveze direktno u Heckfield (inace bih morao kombinirati javni prijevoz, vlak i na kraju taksi, sto je komplicirano i kosta ukupno 75 funti). Frajer stoji na ogadi i drzi papir na kojem pise "MR VLAOVIC MARKO". Laknulo mi je....Vecinu puta sam prosao, jos me on otfura u Heckfield i to je to. Tkasist je guba frajer, odmah smo poceli pricati. Morao sam prvo zamijeniti Eure u Funte i mogli smo poci. Dosli smo na parkiraliste, rekao mi je da ga pricekam, da dolazi u plavom mercedesu. Mrak, najnoviji Mercedes C klase, unutra koza, super auto...jedino mu je volan na krivoj strani, ali vozac se dobro snalazi, ne smeta ga to bas previse Pricali smo putem, i brzo mi je proslo tih sat vremena voznje. Dofurao me ravno pred vrata Heckfield Place-a, napisao racun, ja mu platio 55 funti (oko 600 kn!), dogovorio se sa njim da netko dodje po mene i kad budem isao doma. I evo me sad u hotelu, tj. to je nekakvo staro imanje, tu su bile konjusarnice. Super je mjesto. Ali to cu opisati kad malo bolje vidim okolicu i samo imanje. Sutra se dizem u 8.00, idem na dorucak i pjesice do HP Education Centra koji je par minuta pjesice odavde. Tecaj pocinje u 9.30 valjda, i traje do 17. I tako svaki dan do petka.... Dosta za danas. P.S. pusa mojoj ribici... |
utorak, 03.10.2006.
BIOHAZARDSS
|
1) Zašto "Biohazardss"?
Biohazard + SS Zato što Biohazard nosim na ruci (oni koji me znaju, znaju o čemu je riječ)... P.S. Vidi sličicu na blogu gore desno Zato što je SS registarska oznaka brodica na Susku... Zato što je blog "biohazard" već zauzet. 2) Zašto "Na kavi s predsjednikom"? Zato što se na kavi raspravlja o svemu i svačemu, živom i neživom, bitnom i nebitnom...baš kao i na ovom mom blogu. Zašto s predsjednikom? Nemam pojma, guba mi zvuči. Možda zato što kad pišem na ovom blogu, kao da sam na kavi, ali s nikim, s nekim tko ne postoji. Ili recimo, kao da sam na kavi sa Predsjednikom, a znamo koliko je to (ne)moguće. Eto... |
četvrtak, 20.07.2006.
Galeb sa otoka Suska
|
Pozdrav sa otoka Suska.
To je prekrasan pješčani otok, jedini takav, sa 100% pjeska u SREDOZEMLJU cijelom! (Sredozemlje...he he he...zvuči kao Middlearth iz Gospodara Prstenova). No dobro...ovdje sam praktički odrastao jer od kad sam se rodio dolazim na ovaj dragulj kvarnera. I bilo je ludo provoditi ljeta ovdje, odrastati sa istim društvom, iz godine u godinu, iz ljeta u ljeto, promatrati kako se Susak mjenja, kako se mi mjenjamo... Od kad me pamćenje služi (navodno sam proplivao sa 3 godine kad sam za lopticom skočio u vodu sa srednjeg mola, ali se ja toga ne sjećam, no ima puno živućih svjedoka), ljeta su bila jebeno zabavna na Susku. Prvo smo kao klinci bili toliko dugo u vodi, brćkajući se i praćakajući u plićaku, dok nas majke nisu na silu vukle iz vode jer smo pozelenili od zime, usnice ljubičaste kao šljive. Onda bi na pjesku na plaži (a Susak pjeska ima, hvala Bogu) radili skulpture, gradove, dvorce, zakapali bi jedni druge, kopali jame, radili blatne kupke...ma milina! Večernja zabava bila je u to doba, otići na sladoled kod Osmana, pa kad se svi skupimo kod pošte, onda bi radili bilo kakve gluposti, igrali lopova i pandura, obilazili tajnovite uske susačke uličice dok se ne izgubimo (Susak je kao labirint, čak i danas ne poznajem sve ulice u jednom dijelu jer me i dan danas strah tamo ići), tražili ruševine za skloništa... A kad bi se posebno nabrijali, radili bi jednu od dvije opasne stvari: 1. išli u Zloselo tražiti Male Tigrove 2. kad sunce zađe, išli bi na GROBLJE ZLOSELO Zloselo sam već objasnio, to je dio Suska sa vrlo uskim krivudavim uličicama bez ulične rasvjete, gdje se vrlo lako izgubiti, i ako to nije dosta, tu žive demoni, a sa ograde te jednim okom gleda narančasta mačka veličine prosječnog psa, sa tigrastim uzorkom dlake. Inače, te ogromne mačke su fenomen na otoku, ali to se može objasniti činjenicom da se Susčani tradicionalno boje pasa pa su isti stoljećima bili odsutni sa otoka, pa su se mačke mogle razvijati bez smetnje. A s druge strane, kakvi su štakori ovdje...i treba mačka veličine psa da ulovi štakora veličine zeca! Uglavnom, kad bi otišli u Zloselo sa ciljem da nađemo Malog Tigra i povučemo ga za rep (koji bi to uspio, dobio bi naklonost i puse od djevojčica, a to je bila mrak nagrada), ili smo se izgubili pa odustali, ili nas je netko preplašio pa bi odustali, ili nas je neki zvuk, šum ili udarac preplašio pa bi odustali...uglavnom, nitko nikad u Zloselu nije povukao Malog Tigra za rep.... GROBLJE Susačko groblje je turistička atrakcija i nezaobilazna točka turističkih šetnji po otoku. Vrlo lijepo groblje i svakako ga treba vidjeti. Na njemu je pokopan i Domenick Mircovich, vatrogasac iz New Yorka koji je poginuo 11. rujna 2001. gašeći vatru u Twinsima, a porijeklom je sa Suska (kao i oko 3000 stanovnika Hobokena u New Yerseyu, potomci ekonomsko-političkih emigranata sa Suska). Uglavnom, za turiste je groblje nešto lijepo za vidjeti, a za nas klince...to je bilo mjesto koje nam je tada budilo najviše zanimanja i dizalo adrenalin, jer...tko se USUDI po NOĆI odšetati oko 300 metara od sela po putiću kroz tunel od trstike (gdje te svaki čas može napasti štakor-mutant ili ti pasti zmija za vrat), otvoriti vrata od groblja i sjesti na vrući nadgrobni kamen??? Milijun puta smo pokušavali, pa krenemo, pa se vratimo, pa krenemo, pa neka cura vrisne, pa štura nazad, pa je dosta za jedno ljeto. Pa sljedeće godine opet, krenemo, pa nešto šušne, pa opet probamo... i tako u nedogled... Hmm, kako onda znam da je i po noći nadgrobni kamen vruć jer ga je cijeli dan sunce grijalo? Pa sjedio sam na njemu usred noći..... Kad smo bili malo stariji, kad nas je počeo pubertet napadat po čitavom tijelu, postale su nam zanimljivije neke druge stvari. Cure su se počele razvijati i počele su furat dvodjelne badiće, bile su nam jako zanimljive, ali mi njima baš i nismo. Trebalo nam je koje ljeto da shvatimo da cure više ne privlači ko se najbolje sakrio u Skrivača ili ko je najbolji Pandur. Onda smo i mi počeli nosit bermude, skakat šampanjce i bombe-glave sa mola, špricat cure, bacat ih u vodu, bježat od njih sa njihovim ručnikom ili majicom samo da ih odvučemo na samo...pa pusa simo pusa tamo...ah! Navečer smo počeli pomalo cugat i pjevat na molu ili stjenama, to se već bile situacije kad si mogao nekog u mraku malo u pipkat i tako... To su bile godine od 13. do 16. godine. E onda su došle najjebenije godine mog života! Najbolja ljeta!!! Po danu se igrala odbojka ili u plićaku ili na pjesku, i to mrak odbojka, ne bezveze, nego fakat dobra odbojka. Mi dečki preplanuli, mišićavi, nabijamo lopu, serviramo 150 na sat, a curke nas gledaju, navijaju, nose cugu, brišu nam lice i oči od pjeska.... Navečer mrak tulumi ili u nekoj od birtija ili na stjenama. Uglavnom, nije se izlazilo prije 22 van, a redovito smo se vraćali doma sa prvim zrakama sunca. Kupi se vino, napravi se bevanda u flaše, uzme se gitara i na stijene do jutra tamburanje, pjevanje, cuganje...ma fenomenalno. U tim se godinama najviše i ljubilo. Ja sam jako zaljubljiv pa sam svako ljeto bio zaljubljen, čak i po nekoliko puta  To su bile godine do moje 22.-23. godine. Onda je sve krenulo nizbrdo, postali smo stariji, tko je išao na faks, baš ga je završio i počeo raditi, pa ili nije dobio godišnji ili je dobio govno od godišnjeg. I tako se ekipa sve teže pohvatala na Susku...jedni dođu, drugi odu. Kad smo shvatili da više ne možemo računati na staro društvo, počeli smo si furat cure i dečke na more, a i to su te godine...i tako malo po malo, ekipa se raspala. Očekivali smo da je to normalno i da će nas naslijediti ovi mlađi...ali ništa, to su neka druga djeca, djeca PlayStationa i Mobitela koja se ne znaju zabavljati. Eto, danas je Susak navečer jedno jako tužno i tiho mjesto. Srce mi se kida kad se prošećem Suskom u jedan iza ponoći i na ulicama ne pronađem nikog, par pijanih Austrijanaca možda. A prije…buka, vreva, tulum tu, tulum tamo, ovdje gitara, tamo kazić… Pere me nostalgija za prošlim vremenima i najboljim periodom svoga života, koji sam proveo baš ovdje, na Otoku Susku. Jedino ti preostaje da si sjedneš sa ekipicom i uz vino prokomentiraš sve to, i tako do jutra. Nismo mi više djeca…. Ljudi dolaze i odlaze, samo Susak ostaje. P.S. Galeb sa Suska pozdravlja jednu ribicu koja se praćaka negdje u vodama otoka Murtera. Pusa ribice... |
